SAM ČOVJEK
Pisac: Ivo Kozarčanin
Vrsta djela: Roman
O djelu:
Sam čovjek (1937.) je ispovjedno-lirski roman. Roman je pisan u prvom licu (Valentin, protagonist romána,
ujedno je i pripovjedač), a sastoji se od četiri dijela (Noćni dijalog,
Mračna mladost, Buga plače, Sam čovjek). Roman ima modernu
štruktúru pa umjesto klasične fabule dominiraju introspekeije,
razmišljanja, dugi monolozi i lirski pasáži. (»Kozarčanin je svoje pesimistične
slike iz života znao izvanredno lirski obojiti, naroeito u
opisima prírode koja je uvijek dana s onakvim ugodajima i raspoloženjima
u kakvima se nalaze i njegovi junáci.«)
Prvi dio romána, Nočni dijalog, ima funkciju prologa. U njemu
upoznajemo Valentina, protagonista romána, koji sjedi za stolom jeftine
krčme u predgradu i otpočinje žalosnu priču o svom propalom
životu. On je umoran, razočaran i slomljen čovjek, čovjek odbačen od društva, brodolomac koji očajnički pokušava istražiti uzroke svoga
životnog poraza.
U drugom dijelu romána, Mračna mladosť, Valentin se prisjeca
djetinjstva. Roden u malom gradiéu na obali Save, na granici s Bosnom,
Valentin je odrastao u sumornoj atmosferi doma beskrupuloznog
i surovog oea trgovca, koji nije brinuo o svojoj obitelji. Májka,
nježna i pokorná, rano je umrla od sušiče. Poslije majčine smrti otac
je u kucu doveo sluškinju Terezu, ružnu i bludnú ženu s kojom je
održavao intímne odnose. Uskoro je u kucu doveo mladú i lijepu
Agátu, svoju novu ženu. Njezinim dolaskom situacija u kuci bitno se
promijenila. Agáta je preuzela sve stvari u svoje ruke, a otac joj je u
svemu davao za pravo. Valentínov položaj poslije majčine smrti postajao
je sve teži: otac, koji se u potpunosti posvetio stjecanju i bogaéenju,
nije mu posvecivao nimalo pozornosti, a Agáta se spram
njega odnosila neprijateljski. Ništa bolje nije prolazio n i u školi, gdje
su ga profesori kinjili, a školskí drugovi izbjegavali. Valentin se sve
više povlačio u sebe, nalazeči mir i olakšanje u prirodi, u šetnjama
uz obale Save. Njegov otac, koji se tijekom vremena obogatio,
doživio je slom - objesio se nakon što je Agáta pobjegla s nekim avijatičkim
poručnikom. Bogatstvo su raznijeli vjerovnici, pa je Valentin
ostatak svog školovanja proveo živeéi bijedno.
Buga plače treéi je dio romána. Poslije mature Valentin je pokušao
studirati filozoíiju, ali je odustao i upisao pravo. Zaposlio se
na skromnom mjestu dnevničara u štatistickom uredu. Dobivši
unapredenje, vjenčao se Bugom, djevojkom u koju je dugo bio zaljubljen,
ali o kojoj je malo znao. Brak je bio promašaj. Veé na svadbi ona
se zabavljala sa svojim ljubavnikom magistrom Hamanom. Svakim
danom izmedu Buge i Valentína je rastao jaz. Svade, optuživanja,
nezadovoljstvo postali su njihova stvarnost. Jedne večeri Haman
prizná Valentínu da je Bugin ljubavnik. Kada ga ubrzo poslije zatekne
u Buginu krevetu, Valentin ih oboje zakolje.
Završni, vrlo krátki dio - Sam čovjek - ima funkciju epiloga. U
završnoj ispovijedi Valentin sebe razdvaja na dvije osobe: jednu, koja
je izvršila dvostruki zločin i drugu, koja se od svega distancira,
osudujuči društvo koje ga je takvim stvorilo.
Književnik Krsto Spoljar, dobar poznavatelj književnog djela Ive
Kozarčanina, zapisao je o románu: »Provincija! Težak zadah vina po
krčmama. Otužne samotne žene na prozorima. Sam čovjek luta grádom.
Ulice su sive od kiše. Posljednje lišče odnio je hladni jesenji vjetar. U čovjeku je nemir, slutnje su povampirene, a uspomene gorke.
Ne nalazi se izlaz u sumoru gradskih dana i sanja se o čudnim rustikalnim
slobodama suma, ptica i riba u gorskim hladnim vodama.
To su stalni motivi, neobične želje i múčna rezoniranja, koja se konstantno
provlače kroz cio književni opus Ive Kozarčanina, tamo još
od prvih pjesama iz zbirke Sviram u sviralu i Tuge Ijeta pa do posljednjih
praznih somnambulskih zapisa nedovršenog romána Mjesec
nad močvarom. Problematika te njegove próze zatvoren je krug.
To je neprekidno koprcanje intelektualca, nabijenog nemirom; atmosféra
u kojoj bujaju pasivne i uništene egzisteneije sa svojim
mračnim rezoniranjima i ponekad animalnim strastima, uporna
težnja da se izade iz vrtloga svakodnevnog života, što nalikuje više
na vegetiranje, nego na pun život, ali ne nalazi se ništa drugo osim
tuge, poniženja i ljudske pakosti. Figúre što se kreču, rezonirajuči o
životu melankolično i sa skepsom, su neobične, one strše ponekad i
nestvarno - bilo po svojem pasívnom i čudnom altruizmu, bilo da u
njima prevladava samo animalnost. One su ponajviše jedna smjesa
nečeg odviše dobrog i nečeg odviše zlog, ali to je sve vanjsko. Kad se
skinu sve maske, sve múčne naslage jednoličnog i kruhoboračkog
života, otkriva se čovjek sam, krvav i otrovan. I mržnje se izgube i
čovjek zove u mrak za prijateljem. Iako su svi u tom trenutku spremni
stisnutí ispruženu ruku, ona ostaje bez stíska, jer svi nose samo
svoju tugu, koju nitko drugi ne može razumjeti.
I Valent u Samom
čovjeku i u Nočnom dijalogu svog nočnog prvog i posljednjeg prijatelja
nalazi u svojem mútnom i supijanom l i ku u odrazu prozora
mračne periferijske krčme. A vani pada susnježica i noč je duboka i
crna. Onda s jutrom nestaje nijemog prijatelja. Treba pobjeéi, sakrit
i krvavu Buginu košulju i treba otiéi... Ali kuda i kamo to Valent ne
zna. To nije znao ni Ivo Kozarčanin.
Nema komentara:
Objavi komentar